|
|
|
Izvor: Bosanska Pošta / Mišo MARIĆ
|
|
Monday, 30 October 2006 |
 Odem u Sarajevo. Sretnem Adnana Kresu, Trebinjca porijeklom, a Titovog omladinca još uvijek. Čim se ispozdravljamo, pita: "Viđaš li mi Vedu?" Sretnem u maju Gojka Berića, koji je u novinarstvo ušao hemingvejevskim reportažama (još ih čujem i vidim), a od početka zla pa do danas brani dostojanstvo Profesije, Pravde i Čovjeka kao
Šesta lička Maršala, l Goja pita. Goja nije više novinar, on je Udruženje Novinara s velikim "N".Sretnem Šukija Planjanina, rodio se s gitarom i pjesmom, odmah pita: "Viđaš li mi Vedu?" Brat Šukijev Bajro, živi u Herceg Novom, Pavaroti ga zovu, on ne pita za Vedu. On pita: "Viđaš li mi Veda?" što nije novo u trebinjskom govoru, l Cico Arnautović, pjesnik Trebinja i Dobrote, i on pita za Veda. U Mostaru Ale Behram, vjernik u profesiju, Mostar i ljude, i još neki prijatelji od istog materijala, žele znati: viđam li Vedu? Zoran Gudelj, pred rat kamerman i novinar TV SA, sad pravi pizze i kolače u Vankuveru. Zoka je Baš Čelik po snazi i Baš Drugar po ljudskosti, l on...Pri susretima dolje, e-malovima iI' telefonom okolo planete jedan neobično drag svijet pita: "Viđaš li mi Vedu Spahovića?" Te kako je sa zdravljem, kako mu porodica, je li se snašao i - znate već šta naš narod pita. Pravo da vam kažem malo mi i dojadilo odgovarati. Dođe mi da ljudima odmah kažem II napišem: "Viđam Vedu!", podnesem izvještaj, pa idemo dalje. Dosjetih se da bih bar čitaocima "Pošte" koji pitaju mogao odgovoriti o jednom trošku, pa smo razgovarali. Dužnost mi je i radost, velim mu, da te prvo predstavim Našim koji te ne poznaju, a mislim da ćeš to bolje uraditi sam, k tome i prisnije je. Vedo Spahović:Ja sam Englez, otac mi je Šveđanin… Ostalo su uspomene Govorio je:
"Rođen sam, uzeo prv dah i zaplakao u Dubrovniku, čime se hvalim pred Englezima jer su čuli za tu ljepotu. Trebinjski osnovac i gimnazijalac, ali o Trebinju im nikad nisam mogao pričati, iz niza razloga, uglavnom privatnih, koji još bole kao otvorena rana. Još joj lijeka nisam pronašao, l nikad joj lijeka biti neće. Poslije Trebinja bio sam student pa diplomirani pravnik u Sarajevu. Bez ijednog dana u struci. Oduvijek sam mislio da sam novinar, a u ovom vremenu izbjegličkog relativiziranja svega, svačega i svakoga više i ne znam jesam li ikad i bio - Novinar. Jedino znam da ne znam o sebi ništa reći ako nisam rekao da sam radio kao novinar u Redakciji Oslobođenja u Sarajevu, te kao dopisnik iz Beograda i Dubrovnika...
Magistrirao sam novinarstvo na City Universitv u Londonu. Vrata su mi otvorena najviše zahvaljujući iskustvu ratnog izvještača iz Dubrovnika, Vukovara i opsjednutog Sarajeva iz kojeg sam
početkom '94. došao u Ljubljanu, u redakciju bh-slovenačko-evropskog Oslobođenja. Od svih ratnih ljudskih priča, pa i moje, najviše mi se u sjećanje urezala reportaža o psima i mačkama ostavljenim u nemilosti granatiranih ulica, nakon što su im vlasnici ili poginuli, ili napustili Grad. Dok razmišljam o ljudima u ratu; onim dragim, onim nestalim i onim zlim, u srcu osjećam strah, umjesto sjećanja... Iz Ljubljane sam tražio kćerku, suprugu i oca nekih šest mjeseci. Ostalo su uspomene. U London sam stigao iste godine, čekao da se Englezi prestanu praviti Englezi, da mi dozvole da ponovno budem sa familijom koja se nalazila u Češkoj. Čekao sam više od godinu i po. Danas smo nas troje u Londonu, između ostalog smo i Britanci. Otac je Šveđanin. Ostalo su uspomene. Svakim danom pokušavam da ih ubijem, barem po jednu, jer se tako lakše živi. Manje boli. Lakši je dan. A sad mi ovaj intervju nije ništa drugo nego oranje po uspomena i dilema ko sam bio, šta sam radio i šta nam je rat uradio? Zbog ratnih utvara i poslijeratnih prevara puno toga sam zaboravio, ali jedan odgovor sigurno znam: ovo zlo je bila izvanredna prilika da postaneš ili zao ili još bolji čovjek nego što si ikada mislio da možeš biti. Ja pokušavam raditi na ovom drugom, a da li uspjevam ovisi samo o meni, ne o političarima, popovima ili hodžama...
O godinama ovdje, šta ti reći? Proveo sam profesionalno 2,5 godine u Hertfordshireu, nadomak Londona, među bivšim logorašima Omarske, Trnopolja, Keraterma... Tuga i nesreća. Dio moje magistarske teze novinarskog Kursa na City-ju je bio i pravljenje Radio programa sa naslovom Posttraumatski sindrom kod novinara, ratnih izvještača od Bosne, preko Avganistana, Čečenije, do Iraka. U tom programu su mnoga od najznačajnijih imena ratne izvještačke industrije. Roj Gutman, John Simpson, Martin Bell, Antony Llovd i ostali. Ta analiza kakve posljedice rat ostavlja na one koji ga prate svojim izborom, na neki način učinila mi se nepoštenom u poređenju na posljedice koje je rat ostavio na naše i sve one koji su dignuti sa njiva, iz tvornica ili usred porodičnog ručka, i odvedeni u logore... Iz Herfordshirea sam prije par mjeseci prešao na vrlo sličnu profesionalnu poziciju među naše Bosance, ali i druge nacije, sa sjedištem u Londonu, na Viktoriji. Ovo je organizacija koja je naročito ponosna, već godinama, na svoju Bosansku dopunsku školu s pedesetak učenika, prvu ovakve vrste u Engleskoj, na Žensku grupu, na Hor, na druge dodatne sekcije. Englezi su nam omogućili, što bi oni rekli next door - susjedna vrata, prostor do dragulja njihove istorije: Parlamenta i Abby Katedrale.
Tako sam opet završio među našima. Naravno, moj novi posao uključuje i mnoge druge manje analitične i akademske stvari. U svakom slučaju je bolji od montiranja vijesti u BBC srpskom, slovenačkom, hrvatskom programu, jer bosanski ekvivalent u ovim programima na BBC-u nikad nije ni postojao. Međutim, moram dodati da mi magistarski rad i novinarsko balkansko iskustvo često otvaraju vrata BBC-a. Zovu me kao konsultanta direktno u program kad god se na našim prostorima
događa nešto spektakularno; od vječnih potraga za Karadžićem i Mladićem, preko izbora i promjena vlasti, do smrti Miloševića i sličnih haških sudbina. Odnedavno se javljam na Dojče Vele i BH Radio. Imaju jednu novu i staru ekipu ljudi koji su se sjetili da me zovu u program nakon poduže pauze u mom novinarskom radu. Lagao bih kad bi ti rekao da ne uživam i ne preslušavam svako javljanje. Maštam o danu kada će im odavde trebati neko, 24 sata, sa javljanjima koja će biti plaćena onoliko koliko je u ovdašnjem svijetu plaćen najprosječniji novinar... Što se tiče porodice, hvala na pitanju, dobro su. Supruga Dijana, farmaceut, radi, kćerka Šarah je na boarding koledžu, što znači internatski smještaj, nekih sat i po udaljena od kuće. Kad god posao dozvoli odeltim do Švedske gdje mi živi 86godišnji otac Ahmet, valjda jedan od najvjernijih čitatelja Pošte, a snaha Sabina se svakodnevno brine o njemu i zamjenjuje i mene, koji sam daleko,i moju majku i sestru koje su umrle." Pred ovaj razgovor Vedat Vedo Spahović se spremao za Trebinje. Dođe mu da mora dolje. A govorio: "O Trebinju sam rekao par rečenica na početku, a makoliko govorio, malo sam rekao prema onom što osjećam. Sarajevo jednako boli. Tačka do koje se spuštam a da mi ne zuji u ušima, tutnji u glavi i stiska srce je Istra. Još uvijek je moguće odavde, iz Londona, nazvati policijsku stanicu u Poreču i na našem jeziku pitati: "Kakvo je vrijeme kod vas dole?" a da se sav ne streseš... Hajde da završimo ovaj vašar taštine. Prije toga da ti kažem: presretan sam svaki put kad mi preneseš pozdrav, ali bih bio još sretniji da si zapisao one koje u svakom susretu i razgovoru zamolim da preneseš od mene. S radošću pozdravljam sve čitaoce" Pošte'. Volio bih da imenom i prezimenom mogu pozdraviti kolege i prijatelje u Skandinaviji; svuda dokle" Pošta" dopire. Od zavičajnih do radnih, posebno iz "Oslobođenja", koji uređuju i pišu' Poštu". Ali bi uzelo prostora s kojim svaka dobra novina oskudijeva, a znaju oni da su pozdravljeni. To ti je to. Sad se odoh pakovati, a već dva dana me drži trema i tako svaki put pred odlazak dole." Dok kucah ove redove, bio je u Trebinju. Ne znam mu broj telefona tamo, čak ni pozivni za Trebinje ne znam, a i malo je mog svijeta pod Leotarom ostalo koji bih mogao nazvati pa upitati: "Viđaš li mi Veda Spahovića?" |
|
|
|
